Mnogo se knjiga čitalo u mojoj generaciji iz osnovne i srednje škole. Čitalo se, odnosno, slušalo sve što je moglo dopasti pod ruku i uho.
U tome je čitateljskom žaru bilo i knjiga koje nismo najbolje razumijevali, ali to nije bilo važno. Bila je važna radnja. Kaubojski romani, ljubavni romani, junačke zgode, pustolovne hajke, politički trileri, obavještajna štiva… Sve je to žarilo našu maštu.
Divili smo se ljudima koji pišu. Divili smo se i broju napisanih i objavljenih knjiga te broju jezika na koje su knjige bile prevedene.
Nekako u vrijeme kada se prvi hrvatski predsjednik razbolio, pročitali smo knjigu Otmica Churchilla Jacka Higginsa. Priča je to o nekim izvjesnim nagađanjima kako su Nijemci htjeli oteti britanskoga premijera četrdesetih godina prošloga stoljeća. Vješto i napeto štivo, s puno detalja.
A kad se već nagađalo o tome hoće li hrvatski predsjednik dočekati Božić, na satu hrvatskoga zaskoči nas zanimljiva domaća zadaća. Trebalo je, naime, napisati neku kriminalističku priču. Bio sam oduševljen.
Ponesen Churchillom i hrabrošću njemačkih vojnika, napisao sam svoju kriminalističku priču s oponašajućim naslovom: Otmica Tuđmana.
Zamislio sam priču kako predsjednika iz bolnice u Dubravi otimaju Dražen Budiša i Ivica Račan. Tada još nisam znao da će obojica biti kandidati na različitim izborima: Budiša na izvanrednim predsjedničkim, a Račan na redovnim parlamentarnim 2000. godine. U trenutku sam pisanja priče znao samo da su to političari koji su se stalno isticali u medijima.
Mislim da otmica nije uspjela, kao što nije uspjela ni u Higginsovoj knjizi. Sjećam se da sam dobio odličnu ocjenu. Rukopis nisam sačuvao.
Kad smo svi u razredu pročitali svoje priče, nekako se rodila ideja da s dvojicom vršnjaka pokušam napisati pravu knjigu. Maštali smo o tome kako ćemo biti slavni pisci koje će publika rado čitati. Bili smo sigurni kako imamo toliko ideja koje samo treba brzo staviti na papir. Biti pisac, bilo je moćno i složno geslo. Biti pisac. Bilo je čarobno.
Sastajali smo se u razredu, u sobi, s pisaćom mašinom i hrpom papira. Jedan je pisao, a sva smo trojica sudjelovala u kreiranju rečenica.
Ovakvo je trojno pisanje bilo sporo i neučinkovito. Nismo se mogli dogovoriti kako ćemo početi, a kad bismo već počeli, netko je od nas htio da brzo dođemo do seksa, drugi je pak želio da se dogodi neka pucnjava, a treći nije bio zadovoljan izborom imena glavnih junaka.
Ako bismo slučajno dogovorili sudbinu budućih redaka, nastala bi kavga oko tumačenja izvjesnih elemenata. Treba li biti pištolj ili puška, koja vrsta, treba li on prvo nju pozvati na kavu te ju odmah privući k sebi.
Jasno je da je bilo puno problema. Trio se polako raspadao, a ispisani su papiri naše literarnosti punili koševe za smeće.
Saznavao sam da se okupljaju i drugi pisci. Njihove sam radove letimično viđao i bili su nekako slični onome što sam i ja sa svojom grupom pokušavao stvoriti.
Kad je hrvatski predsjednik umro, to jest, kad su izbori prošli, a imali su zvučnu najavu: “izbori 2000.”, dobio sam ideju. Sam ću napisati svoju priču Izbori 2000. Ni od koga ometen, pisao sam i pisao. Napisao sam stotinjak brajičnih listova širokoga formata (što bi na crnom tisku otprilike bilo do pedesetak a4 listova).
Svoj prvijenac nisam nikad dovršio jer sam zapeo na toliko zamršenoj radnji koju nisam znao dalje razvijati, zbog neiskustva i nepoznavanja teme
.
Prošlo je četvrt stoljeća od tih mladenačkih ideala. Koliko znam, dvojica su napisala knjigu. Za jednog autora nisam siguran da je bio član naše mladenačke fronte.
Ja sam upoznao čaroliju poezije. A osim nje, shvatio sam da moram pisati, što nužno ne znači izdavanje knjige.
Komentiraj