- čin
Lica:
VILI: Naivan zanesenjak, zaljubljen do ušiju.
VILA: Hladna, oštra žena kojoj je dosta Vilijeve pažnje.
(Scena: Vilina soba na katu. Vili ulazi zadihan, noseći kutiju omotanu crvenom vrpcom. Vila sjedi u naslonjaču i ne podiže pogled s knjige.)
VILI:
O, sjajna Vilo, dan ti je divan,
od rane zore ja sam ti uzgiban!
U srcu mome pjesme se m’ješaju,
dok ptice na grane tvoje ime vješaju.
VILA:
Zar opet ti? Zar sat ne stoji?
Tvoj se dolazak u minutama broji.
Što tražiš ovdje, u mojoj tišini,
dok sunce peče na ovoj visini?
VILI:
Pa rođendan ti je, sjeti se, dušo,
cijelu sam noć tvoje želje sluš’o!
Donosim dar za kojim silno žudiš,
kad ga vidiš, zlato, možda i poludiš.
(Pruža joj kutiju drhtavim rukama.)
VILA:
(Uzima kutiju polako, s gađenjem.)
Ti vidiš ono čega nema ni u snu,
tvoj mozak pluta na samome dnu.
Ljubav je tvoja k’o teška prašina,
premda si mlad, jadna ti je i mašina.
VILI:
Vidiš li, Vilo, kako nam je lijepo?
Ja tebe pratim, makar i slijepo.
Otvori ga brzo, nek’ zasja u tami,
napokon ovdje ostasmo sami!
VILA:
(Gleda u prozor pa u njega.)
Sami smo, istina, to je prava muka,
ali sad ćeš čuti što znači buka.
Dar ti je težak, nepotreban teret,
ali ja više neću s tobom u krevet.
(Vila otvara prozor i bez oklijevanja baca kutiju van. Čuje se tup udarac o tlo.)
VILI:
(Preneražen, gleda kroz prozor.)
Zar dolje, u blato? Zar poklon moj leti?
To je sigurno vic, ti se želiš peti
na ljestve duhovitosti, na krila šale
jer te takve stvari žare i pale.
VILA:
Ti si, Vili, zaista bolesno biće,
što iz svakog „mrš!” gradi nove priče.
Bacih ga jer mrzim tvoj miris i trud,
jer svaki ti poklon odiše na ud.
VILI:
(Smiješi se, brišući suzu.)
O, kako si strastvena, kako me koriš,
to je samo dokaz koliko u sebi goriš!
Što više me guraš, to više si moja,
čeka me dolje kutija tvoja.
VILA:
(Sjeda natrag, zakriva lice rukama.)
Odlazi, sjeno, što razum mi muti,
tvoja me sljepoća do ludila ljuti.
Doneseš li kutiju što leži na tlu,
kunem ti se, dat ću je psu.
VILI:
(Odlazi prema vratima, kličući.)
Vratit ću iz blata, ja poklon svoj
jer oboje znamo koliko sam tvoj.
Idem po dar, u blatu što spava,
ti si moja Vila, a ja tvoja slava!
(Vili se sretno smije, a Vila udara glavom o stol.)
- čin
(Scena: Hodnik ispred Vilinih vrata. Vrata su masivna, s velikom ključanicom. Vili ulazi s blatnjavom, zgužvanom kutijom. Sav je zaprljan, ali ozaren.)
VILI:
Evo me opet, donosim ti spas,
blato je samo učvrstilo nas!
Vrata su nijema, k’o tvoja ljepota,
al’ unutra čeka smisao života.
(Vili hvata kvaku, ali ona se ne miče. Počinje grozničavo pipati oko praga.)
VILI:
Gdje si ga sakrila, lukava diko,
ključ tvoj ne nađe još baš nitko?
Ispod otirača tražim tajni znak,
da s darom u ruci razbijem mrak.
VILA:
(Čuje se prigušen, bijesan glas iza vrata.)
Otirač sam bacila, promijenila brave,
izbij si tu ludost iz bolesne glave!
Zidovi su ovi tvrđi od stijene,
dalje od vrata, dalje od mene!
VILI:
(Naslanja čelo na drvo, milujući vrata.)
Glas ti je glazba što kroz drvo bije,
znam da se osmijeh iza njega krije.
Ti se to igraš skrivača sa mnom,
u ovom hodniku, uskom i tamnom!
VILA:
(Vrišti iznutra, čuje se lupanje o vrata.)
Zovem policiju, lisice ti trebaju,
jer takvi k’o ti iz zasjede vrebaju!
Marica plava po tebe će doći,
u hladnoj ćeš ćeliji provesti noći!
VILI:
(Gleda u kutiju, sretan.)
Vezat će me lancem, to je tvoja želja?
Ah, kakvog li zanosa i veselja!
U ćeliji mračnoj, kroz čelična ću vrata,
osjetiti tvoju dražicu i ruke oko vrata.
VILA:
Ti ne čuješ sebe, kakav si jad,
policija po tebe krenula je sad!
Zatvorit će te, Vili, na tisuću ljeta,
ti si najveća napast ovoga svijeta!
VILI:
(Kleči ispred praga, pruža kutiju prema ključanici.)
Zatvor je ništa kad ljubav me grije,
nikad mi nitko prijetio nije…
…s toliko strasti, s toliko žara,
ti si mi, Vilo, sudbina stara!
VILA:
(Čuje se zvuk okretanja brojeva na telefonu.)
Halo, policija? Luđak je pred vratima,
muči me i davi već dugim satima!
Dođite brzo, dok nisam poludjela,
ovakvu spodobu nisam zaslužila!
VILI:
(Ustaje, kličući od sreće, dok se u daljini čuje sirena.)
Čuješ li, draga? To sviraju trube,
za nas dvoje što se tako ludo ljube!
Dolaze svatovi u plavom odijelu
obuci brzo, onu haljinu bijelu.
(Vili zagrli blatnjavu kutiju i počne plesati pred zaključanim vratima. Vila iznutra ispušta krik očaja i čuje se kako nešto teško udara o pod.)
- čin
(Scena: Hodnik ispred Vilinih vrata. Pojavljuje se POLICAJAC s pendrekom i blokićem. Vili i dalje kleči s blatnjavom kutijom, a Vila oprezno otvara vrata, držeći se za glavu.)
POLICAJAC:
Što se to zbiva, kakva je ovo buka?
Gospodine, maknite se, dok mirna mi je ruka!
VILI:
O, čuvaru reda, s plavom kapom na glavi,
stigli ste na pir, onaj istinski i pravi!
VILA:
(Proviri kroz vrata, upire prstom u Vilija.)
Vodi ga odavde, ne pitaj ga ništa,
vidiš da mu pamet na sve strane šišta.
POLICAJAC:
(Gleda Vilija, pa Vilu, pa blatnjavu kutiju.)
Prijavljeni ste, momče, za teško uhođenje,
ovo je blato na daru, pravo poniženje.
VILI:
Nije to blato, to je prah sa zvijezda,
što je palo u krilo našeg mirnog gnijezda!
POLICAJAC:
Stavite ruke iza leđa, u stanicu se ide,
da vaše ponašanje psihijatri vide.
VILI:
(Pruža ruke s oduševljenjem.)
Vežite me čvrsto, to su ljubavne veze,
neka me vaša marica kroz grad preveze!
VILA:
I baci ključ daleko gdje vjetrovi pušu,
da više ne slušam tu luđačku dušu!
POLICAJAC:
(Zbunjen Vilijevom srećom.)
Zar se ti ne bojiš rešetki i mraka?
U zatvoru nema ni sunca ni zraka.
VILI:
Tamo ću na zidu krvlju njeno ime pisat’,
kroz masku ljubavi, svježinu ću disat.
VILA:
On je neizlječiv, on ne čuje ni riječi,
vidjet ćete i sami što psihijatri će reći.
POLICAJAC:
(Zapisuje u blokić, trese glavom.)
Ovakav slučaj još vidio nisam,
on misli da je heroj, a zapravo je klipan…
…u vlastitom umu, on stvorio je svijet,
gdje svaka uvreda zvuči kao cvijet.
VILI:
(Policajcu, povjerljivo.)
Vidite li kako se brine, kako za mnom žudi?
Kad me odvedete, ona će da poludi!
VILA:
(Vrišti i pokušava zatvoriti vrata.)
Poludjet ću sad, od muke i jada,
veži ga i vodi… u Vrapče, sada!
POLICAJAC:
(Hvata Vilija za nadlakticu i povlači ga.)
Hajde polako, ti zaljubljeni stvore,
da doktori sutra, s tobom mirno zbore.
VILI:
(Dok ga policajac odvodi, dobacuje Vili preko ramena.)
Vratit ću se, Vilo, čim odslužim kaznu,
da ispunim opet tvoju sobu praznu!
Čuvaj onu kutiju, to je srce moje,
uskoro ćemo opet disati u dvoje!
(Policajac vuče nasmijanog Vilija niz hodnik. Vila se naslanja na vrata, polako klizi na pod i počne se nekontrolirano smijati od muke.)
(Zavjesa se spušta.)
Komentiraj