Dan je bio dug, k’o strma cesta,
Svima je dala komadić sebe,
Al’ sad su prazna sva gradska mjesta,
I noćni vjetar polako grebe.
Skinula je nakit, utonula u mrak,
U sobi više nema stranih lica,
Izgubio se svaki lažni znak,
Ostala je samo mirna nesanica.
Refren
Kad kazaljke se sklope u taj kasni sat,
Ona tiho kaže: „Idem spat.“
To je riječ što čuva za nas,
Mekana k’o šapat, topla k’o spas.
Pred svijetom je stijena, pred svijetom je štit,
Govori jezike hladne i strane,
Al’ ovdje se raspliće dnevni taj mit,
I pušta da umor na jastuk kane.
Jer “laku noć” samo je za red,
Za ljude što prolaze, što je ne znaju,
A u njoj se topi sav onaj led,
Kad riječi za bliske ne nestaju.
Refren 2x
Komentiraj