Sjedim na klupi parka Ribnjak, tamo gdje krošnje stoljetnih stabala bacaju duboke, titrave sjene na travu. U ruci držim diktafon i hvatam zvukove oko sebe, no misli mi lutaju.
Zatvorim oči i pokušavam utišati zvuk modernog grada: škripu guma i daleku zvonjavu tramvaja. Prizivam šum vode. Ovdje, točno pod mojim nogama, nekada nije bila pokošena trava, već duboki, tamni ribnjaci. Zamišljam biskupe i kanonike kako u tišini promatraju mreškave površine u kojima se ogledaju tornjevi katedrale, dok se šarani lijeno kreću kroz muljevito dno. Zrak je tada mirisao drugačije – na vlagu, trsku i život koji buja u vodi.
Ustajem i krećem polako prema sjeveru, ostavljajući park iza sebe. Ulazim u ulicu Medveščak. Asfalt pod mojim nogama djeluje čvrsto i nepomično, ali ja znam tajnu koju grad skriva. Duboko u utrobi zemlje, u mraku betonskih cijevi, i dalje teče on, potok Medveščak. On je onaj nevidljivi duh Zagreba koji nikada nije prestao teći, samo smo ga mi odlučili sakriti jer je bio previše divlji, previše nepredvidiv, previše „živ“ za naše moderne ulice.
Dok hodam prema Gupčevoj zvijezdi, u glavi mi je priča „Regoč“. Kosjenka i Regoč propali su kroz zemlju i našli se u čudesnom podzemnom gradu, među dvoranama prepunim blaga i tišine. Što ako bi se, nekom drevnom čarolijom, tlo pod ulicom Medveščak iznenada rastvorilo?
Zamišljam taj trenutak: asfalt puca poput tankog leda, a ja propadam kroz mrak, ne u smrt, već u prošlost. Pad je lagan, kao kroz gustu maglu. Odjednom, stopala mi dodiruju mekano, vlažno tlo. Više nema automobila, nema ulične rasvjete. Oko mene se uzdižu drveni mlinovi, njihova velika kola teško se okreću uz zaglušujući pljusak vode. Miriše na svježe mljeveno žito i mokro drvo.
Nalazim se u 18. stoljeću. Potok je ovdje širok i bistar i krči si put kroz dolinu. Vidim mlinare u grubim košuljama kako dovikuju jedni drugima, čujem rzanje konja koji vuku kola natovarena vrećama brašna. Svijet je sporiji, opasniji, ali nekako iskreniji. Nema granice između grada i prirode; oni su jedno, povezani tim istim potokom koji hrani ribnjake dolje i pokreće mlinove gore.
Hodam uzvodno, onuda gdje bi trebala biti Gupčeva zvijezda, ali tamo me čeka samo brežuljak obrastao gustom šumom i staro groblje sv. Tomaša, umotano u jutarnju izmaglicu. Nema betonske čekaonice, nema tramvajskih tračnica, samo tišina koju prekida pjesma ptica i šum lišća.
Misao o propadanju kroz vrijeme navodi me na to da grad nije zbir zgrada i cesta. On je slojevit kao stara knjiga u kojoj su nove priče ispisane preko starih, ali tinta onih prvih još uvijek probija kroz stranice.
Trgne me glasan zvuk sirene s ulice. Trepnem i nađem se opet na pločniku, blizu Zvijezde. Sunce se odbija od vjetrobranskih stakala automobila koji jure prema Mihaljevcu. I dalje mislim na potok ispod sebe. Čini mi se kao da je dovoljno snagom mašte otići u bilo koje stoljeće, a u svakome će od njih potok biti tamo, s novim pričama i slikama.
Bilješka
Zaintrigirao me natječaj Centra za kreativno pisanje Priče iz zagrebačkih kvartova: priče sa klupa.
Odabrane će priče biti ugrađene u klupe u parkovima koji se spominju u natječaju, tj. bit će napravljen QR kod.
Broj je znakova bio ograničen i to je, zapravo, bio najveći izazov.
Čestitam autorima koji su odabrani i čije će priče biti kodno otisnute.
Moja je ovdje, na mojoj virtualnoj klupi. 🙂
Natječaj je ovako izgledao:
https://cekape.com/novi-projekt-price-iz-zagrebackih-kvartova-na-klupama-grada/
Komentiraj