Autor: Nikola Rundek

Malena je ptica jednapod oronulom nekom strehom,dočekala znojna, vrijedna,svoga dragog čednim sm’jehom. Sletio je i on sretan,umoran od puta duga;pitala ga – što si sjetan:misliš li na kurve s juga? Krhka li si, ptičja vjero,on joj kljuca nježno pero.Živnuo je čežnje puni zario u nju kljun.Male ptice naglo ščepa –ritam plesa ispod repa. Ispunja mi…

Nebo je vedro i bez oblačka,pjevaju ptice i pjevat će sutra,kako li sam tužan ovoga jutra. Proljeće je stigloi cvjetovi se bore koji će prvizablistati danas kao i sutra,kako li sam tužan ovoga jutra. Sunce se nebom trenom javi,a onda se skrije mrav kao u travi.Porazit će ga vjetar, ali neće sutra,kako li sam tužan…

Mirisalo je na kišuna put kad mi je stala,jednog jutra Barbara. Htjela je da čujempjesmu njenu najsvježu,toga jutra Barbara. I nebo je zastalou igri svojoj hirovitoj,kad počela je govoritistihove svoje Barbara. Poželio sam da potrajetaj recital čudesni,no kazivanje je završilajutarnje pjesme Barbara. Čarolija je prestala,u jutru kad je nestalanasmijana Barbara. Mirisalo je na kišukad muzom…