Draga Hélène!
Ti i ne slutiš da si bršljan moje ljubavi još od onih dana kada su tvoji listovi bili mlađahni. Nisam siguran jesi li mogla pojmiti što ljubav jest i da bi mogla niknuti baš u mojemu srcu.
Ali se sigurno možeš sjetiti onih trenutaka kada je ljubav među nama titrala poput paučine. Bila je prozračna i nije imala ime. Tih se trenutaka, velim, moraš sjetiti jer je, premda neimenovana, nit povezanosti bila opipljiva. Dao bih život u zalog da si i ti osjetila tu nit i da si je bila svjesna. Nebrojeno sam je puta htio uhvatiti, zaustaviti u vremenu i reći tebi i sebi njeno ime.
Sjećaš li se da sam pokušao? Sjećaš li se da sam u ljepoti zelenih kaskada bršljana svojih osjećaja jedan posebno izdvojio i rekao: ljubav? Sjećaš li se, ljubavi, da je vrijeme stalo?
Sva je čarolija nestala; ti si nestala iz moga života. Nisam bio siguran jesi li sama podigla tvrđavu koju ne mogu osvojiti ili su ti u njenoj gradnji pomogli drugi. Mjene su se stapale jedna u drugu, godine su urezivale u moj lik neki kameni sloj. Ispod toga je kamena, međutim, ostao živjeti onaj bršljan, onaj koji je trebao rasti, onaj koji smo oboje trebali njegovati.
Više ti ne bih smio prići. Nisam ti nikad pisao osim onih pjesama u kojima sam raznim motivima krio poruke za tebe ili kojima sam pjevao o tebi. Oboje znamo zašto. Ali našao sam adresu.
Sav se kamen počeo urušavati; pukotine se šire bivajući sve veće. A kroz njih, neprežaljena moja ljubavi, izbija… Naslućuješ li?
Bršljan tvoga imena.
