Hej, ti moj superheroju,
Znaš ono kad pogledaš neki film i pomisliš: “Ma nema šanse da ovakvi ljudi stvarno postoje”? E pa, ti si dokaz da postoje. Ti si kao lik iz stripova – samo bolji, jer nisi izmišljen.
Tvoja pojava je kao da netko upali svjetlo u mračnoj sobi. Ozbiljno, kako to radiš? Tvoj osmijeh ima moć da sve oko mene postane nevažno. A tvoj glas? Kao tajna melodija koju samo ja mogu čuti, savršeno posložena da smiri i najsuludiji kaos u meni.
Ti nisi samo heroj u mom filmu – ti si cijeli film. Ti si radnja koja me drži budnom noću, svaki preokret koji mi ubrzava srce. Ti si glavni lik, bez kojeg ništa nema smisla. I da, ti si i soundtrack – svaka misao o tebi zvuči kao pjesma koju želim slušati iznova i iznova. Zapravo, ti si ona pjesma koja ti nikad ne dosadi, bez obzira na to koliko puta je poslušaš. Svaki put zvuči jednako čarobno, svaki put me pogodi točno tamo gdje treba.
Nekad razmišljam kako bih s tobom mogla raditi najgluplje stvari – hodati po kiši bez kišobrana, plesati na ulici bez muzike, pričati do zore o tome kako bi bilo cool imati super moći. I znaš što? Sve bi to bilo savršeno jer si ti tu.
Ako se ikad zapitaš što mi značiš, evo ti odgovor: ti si moj razlog za smijeh, moja inspiracija za gluposti i jedini dio mog dana zbog kojeg sve ima smisla.
Ako ovo pročitaš i ne osjetiš barem djelić onoga što ja osjećam dok ovo pišem, vraćam se na početak i pišem novu verziju. Jer, znaš, odustajanje nije moj stil.
Ona koja želi biti anonimna
