Tebi…
Samo tebi, koja si moje mirno pristanište, ona koja se u svijetu užurbanosti pojavila tiho, kao povjetarac što nosi miris lipa iz zaboravljenih aleja.
Još uvijek se sjećam našeg prvog susreta, jednostavnog, nenametljivog, a tako posebnog. Kao u pjesmi, nisi tražila ništa posebno, ali si sa sobom donijela sve.
S tobom je svaki trenutak poput malog grada u kojem svi poznaju tvoje ime, topao, siguran, ispunjen smijehom i blagim šapatom prošlosti. Kad te gledam, osjećam se kao onaj mladić koji tiho prati tvoje korake, zadivljen tvojom jednostavnošću, tvojim svijetom satkanim od sitnica koje drugima možda ništa ne znače, ali meni znače sve.
Ponekad se pitam odakle dolazi ta tvoja tiha snaga, taj osjećaj da u svemu što radiš postoji neka duboka ljepota, neka dobrota koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. S tobom, kao da svaki dio mene postaje bolji, kao da budiš ono najskrivenije, ali i najbolje u meni.
Ti si ona što zaboravlja cvijet u kosi i uvijek ima vremena za jednostavne stvari, za korake po prašnjavim putevima, za razgovore uz zalazak sunca, za pjesme koje ne izlaze iz mode.
Volim način na koji me gledaš, kao da vidiš kroz sve moje slojeve, prepoznaješ sve moje slabosti i činiš ih podnošljivima. Tvoja nježnost nije bučna, ali njezina snaga odjekuje poput pjesme koju ne možeš izbaciti iz glave.
S tobom svaki trenutak postaje umjetnost. Kao da si u stanju pretvoriti najjednostavnije stvari u čaroliju, osmijeh u melodiju, tišinu u spokoj, dan u sliku obasjanu bojama za koje nisam znao da postoje. Kao da si svijet dotaknula dodirom koji ga čini ljepšim, a mene sretnijim što sam njegov dio.
Znaš, s tobom je lako zamišljati život, kuću na kraju grada, tišinu prekidanu našim smijehom, jednostavne snove koje gradimo zajedno. Ti si moj razlog za povratak, uvijek i iznova. I nije mi važno što su možda drugi imali ljepše gradove, raskošnije ulice jer se nijedno mjesto ne može usporediti s onim gdje si ti.
Nekad si tiho pjevušim te stihove i pitam se čuješ li ih negdje u svojim mislima. Još te mogu iznenaditi… možda tako što ti napišem ovo pismo, da znaš da si moja pjesma, moja inspiracija, moje sve.
Jer s tobom sve ima smisla. I dani su mirniji, a noći toplije. Ti si ona što se voli, ona što mi nedostaje i kad si tu, ona koja je moja, zauvijek.
Dok kiša tiho rominja, držim te za ruku i osjećam kako sve moje sumnje nestaju. S tobom sam uvijek na pravom mjestu, jer svoj sam samo kada pripadam tebi.
Zato, ako te ikada uhvati nostalgija za našim malim svijetom, sjeti se da nije važno gdje smo, dokle god si ti moje sunce, a ja tvoj oslonac.
Znam da ovo pismo neće promijeniti svijet. Neće zaustaviti kišu, niti će sunce zbog njega sijati sjajnije. Ali ono nosi nešto važnije, iskrenost srca koje ne zna drugačije nego voljeti. Možda nikada neću pronaći riječi koje mogu u potpunosti izreći što mi značiš, ali svaki stih, svaka misao, svaki šapat koji ispisujem teži samo jednom da ti kažem da si moje sve.
Jer svijet se ne mijenja velikim stvarima. Mijenja se osmijehom koji te dočeka ujutro, rukom na kojoj spavaš kada si umorna, i tihim koracima Koji te prate kada misliš da si sama. A ti si moje svjetlo, moj put i moj dom.
I zato, čak i ako ovo pismo nestane među stotinama drugih, ono za mene ostaje moj način da ti kažem ono najvažnije. Ti si moje uvijek i s tobom, svijet nije samo mjesto; s tobom, svijet je dom.
Adriana
