Dragi vječni!
Čitaš li pisma bez pošiljatelja? Ja ne, ali suprotnosti se privlače, zar ne? „Možda nije za mene,“ upitat ćeš se sigurno jer ni adrese nema na ovome pismu. „Ali, kad nema adrese, onda ga smijem otvoriti,“ pomislit ćeš ako je živ i najmanji tračak nekadašnjeg tebe. A znam da jest. Zašto ga nisam poslala poštom, zapitat ćeš me u snu. „Živimo u zemlji u kojoj birokracija nije šala, jedini moj, a naši su poštari nepismeni za suze i poljupce kojima su natopljene stranice svakog pisma. Njih samo pravi glasnici bez problema čitaju.“ „Ipak, postoji tisuću drugih načina: mail, Face, i hrpa instantnih mreža za instantne poruke.“ „ Ne volim tehnologiju, upamti,“ šapnut ću ti na odlasku, tik pred svitanje. Da se dulje sjećaš.
A sjećaš li se našeg prvog susreta? Sve bijaše kako biti treba: nekoliko slučajnosti, mudri posrednik, osmijeh sudbine upućen nama. Između nas se stvorila treperava zavjesa iskrica koje su prijetile da se pretvore u kišu strijela. Onih strijela kojima mali krilati bog gađa ranjiva srca.
Pamtim naše susrete. Pamtim kratke zagrljaje u koje se zbijao čitav svemir. Pamtim svoje zažarene obraze nakon laži izrečenih zbog tebe i tvoje nespretne nježnosti. Još čuvam svaki tvoj dar. Svojom posebnošću svaki od njih dokazuje da sam za tebe i ja bila takva. A svijet, zamisli, tada još nije bio personaliziran!
I što se onda dogodilo? Da, događa se i najboljima. Sve te novotarije, SMS, FB, SnapChat… U bujici postmodernoga doba zaboravili smo da i božanska glasnica ima pravo na pauzu za gutljaj domaćega razgovora, zaslađena baš kako ona voli. A možda se i zanijela promatrajući vatrenu kišu te u njoj ugledala lažnu dugu. Duga joj je tada pokazala put nekamo daleko, zato nije obavijestila božanskoga strijelca o plodnome lovištu. Uostalom, nije ni važno. Samo bih, da sam pjesnikinja, već prvoga dana znala da trebam pisati. I napisala bih stihove – najtužnije.
što je zapravo pošlo po zlu? Mislili smo da je ljubav tu zbog nas i nije nam padalo na pamet da sami donosimo ogrijev za naš plamen. Prekasno smo se zapitali što je uopće vječno. Bili smo bezumni, kao i onaj krilati dječak koji sije strijele ne razmišljajući o posljedicama.
Onda se valjalo rastati. Zemaljskom su načinu života podložni svi Zemljini stanovnici, a sudbini robuju čak i bogovi. Oprostio si se, ali ne od mene. Samo su kišne kapi čule moj zov, no u umreženu svijetu lako se izgubiti. Poruka je mnogo, a glasnik jedan. Čak i ljubav toliko matematike razumije, a moj glas ne dopire do nebesa.
Gdje si sad? Nismo razmijenili ni adrese. Čak i kad smo se viđali, nagovještaje tvoga života žedno sam upijala od drugih. Naša je ljubav rasla kao pustinjski cvijet, u divljini. Mi smo bili djeca, a divlja djeca ne žive dugo. Od pustinjskoga cvijeta ostalo je samo trnje. Trebalo ga je zalijevati, no oaza je bila daleko. U pustinji ni onda nije radio GPS. I da jest, možda bi bilo isto. Vremensko kolo vrti se nemilosrdno. Slijepi su ljubavnici spori i nespretni, a do oaze je dalek put. Čuda nema! Navigaciju netko prvo mora popraviti.
Može li se od trnja izgraditi nov početak? Ja znam samo za slučaj s krunom, ali to nije prošlo baš najsretnije za onoga tko ju je nosio. Odabrala sam trnov pokrivač, možda će biti bolji. U svakom slučaju, nudi zaklon od tuđih pogleda. I ja sve više mislim kako je prekasno da ga odbacim. Moj je zaklon postao zatvor.
Ipak, budeš li nekad prolazio našom pustinjom, pazit ćeš da ne nagaziš na trnje. Trudit ćeš se izbjeći ga, ali ćeš ga gledati. A nada da tvoj pogled miluje upravo moje konačište bit će brižna vestalka plamičcima naših iskara. Iskre su stare i ne znam kakva je kvaliteta njihova žara. Gotovo sigurno znam da njihova snaga ne će upaliti negdašnju vatru. Strah me da će se iz nje u najboljem slučaju izviti dim koji će zamirisati na lipov čaj naše mladosti i navesti nas da se prisjetimo zajedničkih uspomena. A onda ćemo se nasmijati, ja ću tebe pitati o djeci, ti mene o poslu, poželjet ćemo si ugodan dan i otići svatko svom novom vremenu.
Ali za mene to nije važno. Jednom zasijano sjeme ne može nestati. Čak i ako je jalovo, zadobivat će nove forme i kružiti prirodom sve dok se opet, u tko zna kojem obliku, njegova klica negdje ne uhvati. Ljubav ne traži svoje, rekao je bolji od mene. Sve bih učinila da ti mogu reći kako ono što si mi predstavljao u tom kratkom periodu nije bilo uzalud.
Ne trudi se odgovarati na ovo pismo. Naš je poštar i suviše nestalan da bi te čekao dok smišljaš i premišljaš. Na njegovim se krilima već sad njišu neki novi ljubavnici. I ti možda. Ali ja ti ne zavidim. U srcu nosim nju koja to ne čini. Pokazao si mi da onaj drukčiji svijet doista postoji i da oni koji riječi pretvaraju u magiju, čak i ako malko slažu, nisu puki mađioničari. To je dovoljno.
Tvoja zauvijek
Ona čije se ime ne smije izgovoriti
