Jasna je sjedila u kuhinji njihova stana u zagrebačkoj Mamutici i promatrala svjetla Novog Zagreba. Zabavljalo ju je grad promatrati kao konstrukcijsku mrežu osi i naprezanja. Darko ga je, pak, posljednjih mjeseci doživljavao kao algoritam. Tvrdio je kako istražuje granice umjetne inteligencije u glazbi pomoću Suno AI. Možda to nije bilo čudno za profesora informacijskih tehnologija.
Svake bi joj večeri puštao nove pjesme. Bila je to mješavina synth-popa, šansone i matematičkih izraza.
– To je generativna kompozicija – govorio je, ne dižući pogled s ekrana.
– Zvuči… dovoljno precizno da mi se ne sviđa – odgovarala bi Jasna.
No Darko je otvorio i Youtube kanal nazvavši ga Otkrivamo matematiku. Jasni se nije činilo da taj kanal ima veze s njegovim poslom premda je on tvrdio da provodi istraživanje među studentima. I Jasna se pretplatila na njegov kanal.
Prva je objavljena pjesma bila neka vrsta power popa.
Tekst je glasio:
“Traži red tri, stupac jedan, u mreži ovog grada,
gdje se sjena lomi kad kut joj je određen tada.
Ako determinanta bude veća od nule,
čekaj me ondje bez riječi, bez formule.”
Slušajući pjesmu, Jasna se sjetila kako je Darko koristio vlastitu mrežu Zagreba koja je bila podijeljena u 4 retka i 4 stupca s ishodištem na Trgu bana Jelačića. U tom sustavu red tri, stupac jedan vodio bi prema Glavnom kolodvoru.
Jasna nije bila sigurna zašto joj je to palo na um. Pomislila je kako će pitati Darka, ali je odlučila poigrati se tom pretpostavkom. Ionako je poznato da je ženska intuicija čudna stvar.
Druga je pjesma bila balada.
“Rotiraj pogled za četrdeset i pet,
oko osi tornja gdje se cijeli vidi svijet.
Ako je trag pozitivan, ostani;
ako je negativan, molim te, nestani.”
Toranj. Katedrala. Rotacija od 45 stupnjeva. Jasna je uzbuđeno uzela papir i počela crtati matricu.
Matrica rotacije oko ishodišta pomicala je vektor s Kolodvora prema jugoistoku, prema Trgu kralja Tomislava. Trag matrice rotacije, zbroj elemenata na glavnoj dijagonali, bio je pozitivan. Znači li to mjesto sastanka?
Glas je umjetne inteligencije pjevao dalje.
“Frekvenciju osamdeset podijeli s četiri,
vrijeme je skriveno u taktu.
Nule na dijagonali stavi u zemlju
a u njoj, možda, kriju se šeširi.”
Osamdeset podijeljeno s četiri. Dvadeset.
Dvadeset sati. Ispod zemlje sigurno označava Importanne, razmišljala je Jasna.
Osjećala se pomalo bedasto dok se vozila gradom. Zaključila je da nikome neće reći gdje je bila. Ovakve se stvari gledaju samo u filmovima.
Dvije minute prije dogovorenoga termina, Jasna je stajala u podzemnom prolazu, promatrajući odraze u staklu i čekajući, ni sama nije znala što.
Točno u osam, primijetila je Darka koji je prišao mlađoj ženi s ruksakom.
– Jesi li provjerila kod? – upitao je tiho.
– Nitko nije ometao prijenos. – nasmijala se Marta. – Tko bi tražio podatke u lošoj AI pjesmi?
Poljubio ju je. Jasna je osjećala kako je noge izdaju.
Kad su njih dvoje krenuli, Jasna je potrčala.
Darko se osvrnuo i problijedio.
– Bok! – rekla je Jasna trudeći se da joj glas bude miran. – Ovo je dobra linearna algebra.
– Jasna… ovo je… – promucao je Darko.
– Red tri, stupac jedan. Rotacija četrdeset i pet. Pozitivan trag. Vrijeme u frekvenciji. – povikala je Jasna. – Nisam glupa!
Marta je zbunjeno gledala čas jedno, čas drugo.
– Rekao si da ti je žena humanistica.
– Arhitektica – ispravila ju je Jasna. – Mi radimo s konstrukcijama. A tvoja se raspala – dovršila je – obraćajući se Darku.
Darko je pokušao nešto reći, ali riječi su mu ostale negdje u grlu.
– Znaš li koja je tvoja najveća pogreška? – upitala je. Nisi promijenio ishodište. Sve si računao od kuće.
Okrenula se i pojurila prema izlazu. Darko je pogledavao Martu, a ona mu je uzvraćala pogled. U njenim očima, tek je sad primijetio s užasom, nije bilo ljubavi.
Jasna se uspinjala stepenicama. S nekog je zvučnika čula melodiju prave pjesme, ljudske pjesme bez algoritma i prikrivenih šifri. Pomislila je kako je ironija potpuna. Čovjek koji je vjerovao da može kodirati nevjeru nekim algoritmom, zaboravio je osnovno pravilo kriptografije. Ključ nikad ne smije biti očit onome tko te najbolje poznaje. A ona ga je poznavala kao vlastiti nacrt.
“Zapravo i nisam”, gorko je pomislila. “Sve se ove godine činilo da ga poznajem.”
Oči joj se napune suzama. Suze su promašenosti, razočaranja i bijesa tekle njenim licem.
“Ako je ovo bio jedan algoritam”, nastavila je razmišljati i pripalila cigaretu, “koliko ih je bilo prije njegove generativne kompozicije?”
Smirivši se, bacila je cigaretu i odlučno krenula prema autu. Posao još nije gotov.
“Možemo li razgovarati?”, pisalo je na ekranu njena mobitela dok se vozila kući.
Razmislivši malo, napisala mu je:
“Izgubio si kompas u urbanističkom planu naše budućnosti. Ovo je bespravna gradnja laži i ja ovdje lupam pečat: Trajno zatvoreno gradilište.”
Komentiraj