Nedavno sam se vozio prema jednom primorskom gradu. Sjedio sam s lijepom pratiteljicom (službeno bi se reklo asistenticom) negdje po sredini autobusa. Gledali smo svoja posla (ona kroz prozor, a ja u nju) dok smo razgovarali.
Najednom se čulo neko komešanje i blago trčeći korak. Netko je pored mene projurio prema vozaču.
Tko je potrčao i zašto? Priča nije sasvim bezazlena. Recimo da se to ovako dogodilo.
Svi koji su barem jednom putovali autobusom znaju da postoji onaj neizrečeni, univerzalni strah svakog putnika: što ako me stisne usred vožnje? Upravo je ta napast zaskočila jednoga putnika (zovimo ga za ovu priliku Darko).
Sve je počelo negdje oko Karlovca. Darko je osjetio ono prepoznatljivo, zloslutno kuckanje u trbuhu. Kriva je bila ili ona jutarnja kava s nogu ili burek sa sirom od jučer, ali jedno je bilo sigurno – situacija je brzo postajala kritična. Čelo mu se osulo hladnim znojem, a svaka rupa na cesti djelovala je kao mini-katastrofa.
Shvativši da autobus nema stajanja sve do tog primorskog grada i kako nikako neće izdržati, Darko se, lagano pogrbljen, probio do prednjeg dijela autobusa. Za volanom je sjedio momak u dvadesetima, vidno azijskih crta lica, jedan od mnogobrojnih Nepalaca koji su proteklih godina stigli k nama voziti autobus kad već listovi naše gore neće.
“Majstore, molim te, stani na sekundu. Moram van, hitno je, eksplodirat ću!” zavapio je Darko, držeći se za trbuh.
Vozač ga je pogledao kroz retrovizor, blago se nasmiješio i samo kimnuo glavom, nastavljajući voziti istom brzinom.
“No, no, stop! Žurba! Velika nužda, kužiš? Toilet!” paničario je Darko, sad već lagano cupkajući na mjestu.
Vozač je odmahnuo glavom i na engleskom, uz teški naglasak, odgovorio: “No stop here. Highway. Dangerous.”
Darkovo je lice promijenilo tri nijanse zelene. Putnici iz prvih redova su sa zanimanjem počeli pratiti dramu. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da bi se u autobusu mogla dogoditi ekološka katastrofa, Darko je sklopio ruke kao u molitvi: “Please, my friend… Nepal, Himalaja… help me! Big problem!”
Valjda je univerzalni jezik ljudske patnje prevladao sve jezične barijere. Vidjevši Darkove očajne oči, Nepalac je shvatio ozbiljnost situacije. Upalio je sva četiri žmigavca, usporio i, riskirajući kaznu, skrenuo autobus na prvo proširenje uz šumarak.
Otvorio je vrata, a Darko je izletio van brzinom jelena, i to onog običnog. Bilo je nevjerojatno vidjeti, rekla mi je pratiteljica, kako je čovjek uronio u prvi grm.
U autobusu je zavladala tišina, a onda je netko s desne strane poluglasno prokomentirao: “Pa sve se vidi.”
Naime, nesretnik je izletio na desnu stranu, a baš je ona bila putnicima vidljiva. I moja je pratiteljica prokomentirala kako gospodin nema privatnost. Pitao sam je što radi, na što je jezgrovito rekla kako čuči. Nije mi bilo potrebno dalje opisivati. Znam svaki mogući osjećaj tijela i duha kad se nađe u tom položaju.
Nakon pet minuta, Darko se vratio u autobus, popravljajući remen, gledajući u pod. Kad je zakoračio u vozilo, dočekao ga je prigušeni hihot.
Vozač Nepalac mu se toplo nasmiješio, pokazao palac gore i ubacio u prvu. Darko se vratio na svoje mjesto, crven u licu.
Nastavili smo vožnju. Bio sam sretan što je moj biološki sat dobar i što ne upozorava na moguću promjenu tjelesnih reakcija.
U primorski smo grad došli s malim zakašnjenjem. Možda je to bilo zbog Darka. No vjerojatno pisac u meni pretjeruje. Zakasnili smo zbog gustog prometa.
Ili ipak zbog gustog – je li – koje je Darko ostavio u grmu blizu Karlovca.
Odgovori