Zovem se Višnja Šljivić. Ime kao stvoreno za voćnjak, rekli bi mnogi, ali moja je strast oduvijek bilo cvijeće. Živim u Vritnjaku, malom selu gdje se jutra bude uz miris vlažne zemlje, a večeri ispraćaju uz pjesmu zrikavaca. No dobro, sad ih trenutno nema pa večeri bivaju ispraćene TV serijom, onom nekom turskom…
Moj život su moje ruke. Često su prljave od humusa, s tragovima klorofila ispod noktiju, i moje srce koje kuca u ritmu cvjetanja božura. Kad sam to o srcu rekla Jeli, koja živi dvije kuće dalje, nasmijala mi se i rekla da sigurno taj božur živi na kraju sela. Mislila je pritom na vatrogasca Marka.
Gdje sam ono stala… A da… Svoj sam vrt pretvorila u malo carstvo. Naučila sam sve kroz godine pokušaja i pogrešaka, kroz razgovore sa starijim susjedama i bezbrojne sate promatranja prirode. Nemojte sad pomisliti da sam seoska sirota koja uzgaja cvijeće. I ja znam da se od ideala ne živi. Zarađujem prodajom tog cvijeća. Idem u grad na tržnice. Kako nemam onu blagajnu ni prijavljen obrt, radim to… pa malo ilegalno, ali još uvijek uspijem prodati svoju kitu karanfila ili tulipana nekoj naivnoj i očaranoj muškoj budali. Kad mu vidim taj glupi osmijeh dajući mu kitu, kažem nešto kao da će baš ta kita biti ono pravo što će svojoj odabranici moći staviti bilo gdje… Mislim, u neku lijepu vazu.
Opet su mi misli odlutale. Nisu cvjećari vični pisanju. Znala sam to, ali sam svejedno počela pisati dnevnik. Mogu ja to. Pisanje je kao uzgoj neke tvrdoglave biljke. Moraš ju često prskati pa presađivati, malo pustiti klasičnu muziku i sve bude dobro.
Prije nekoliko godina počela sam pisati za časopis Sjemenje. Mislila sam da je to najljepši posao na svijetu. Dijelila sam svoje savjete, a čitatelji su me voljeli jer su moji tekstovi imali “dušu”.
A onda je stigao taj ponedjeljak, popraćen zvukom koji sam mrzila više od korova u gredici.
Sjedila sam za svojim starim, sivim računalom iz devedesetih, koje je brujalo poput kakvog starog traktora. Spajala sam se na internet putem modema. Bio je to onaj stari, prepoznatljiv zvuk “krrr-piii-ššš-bip”, koji je trajao cijelu vječnost dok se linija napokon ne bi uspostavila. Susjed Mirko, koji prvi u selu nabavlja svaku tehnološku novotariju, stalno mi je prigovarao.
“Višnja, pa to je mučenje! Uzmi taj ADSL, ili kako se već ta brza čuda zovu, spoji se optikom, budi u koraku s vremenom! S tvojim se modemom spajaš dulje nego što ja stignem popiti kavu”, govorio mi je dok bi mahao svojim tankim tabletom.
Samo bih odmahnula rukom. Meni je taj “spori” život bio draži. Voljela sam taj zvuk modema jer me podsjećao na početke, na strpljenje koje je potrebno i kad sadiš sjeme. Nisam htjela brzinu, htjela sam mir.
Tog popodneva, dok se ekran tresao od svake nove stranice koju sam otvarala, napokon se pojavila ikonica pristigle pošte. Poruku je napisao urednik Sjemenja, Voćni Ragu. Dugo mi je trebalo da se naviknem da tako glupo ime. Za višnju makar znaš što je, a što je voćni ragu s velikim ili malim slovima, sasvim svejedno.
Otvorila sam, dakle, poruku, a slova su se sporo ispisivala po ekranu. Srce mi je zastalo.
“Poštovana gospođo Šljivić, obavještavamo Vas da prekidamo suradnju. Uprava je odlučila da članke o hortikulturi ubuduće pišu isključivo osobe sa završenom školom ili fakultetom agronomije. Potrebna nam je stručna podloga koju Vi, nažalost, nemate. Zahvaljujemo na dosadašnjem doprinosu.”
Sjedila sam nepomično. Staro računalo je tiho zujalo, a modem je, kao da osjeća moju tugu, iznenada izgubio vezu. Tišina koja je uslijedila bila je zaglušujuća. Oči su mi se napunile suzama dok sam gledala u taj ekran koji je postao moj sudac.
Mirko je kasnije prolazio ispred ograde. Vidio me kako sjedim zamišljena, s rukama u krilu.
“Što je bilo, Višnja? Opet ti se zablokiralo računalo? Rekao sam ti da pređeš na novu mrežu, kod tebe je signal kao da si u kamenom dobu!” doviknuo je dobronamjerno.
“Nije do interneta, Mirko”, rekla sam tiho, gledajući u gredicu s ružama. “Problem je u tome što su odlučili da moje cvijeće ne može rasti bez diplome.”
Mirko me pogledao, spustio pogled na svoj iphone 17 pro max, pa na moj cvjetnjak koji je blistao u bojama o kojima je on s divljenjem često pričao. Da bude valjda posve siguran u ono što vidi, podigao je telefon i okinuo nekoliko fotografija.
“Ako ne žele tvoje tekstove”, rekao je poletno nakon što sam mu sve ispričala, “možemo ti otvoriti Youtube kanal i ti na njemu objavljuješ što god hoćeš!”
Piljila sam u njega zamišljajući kako slikam cvijeće i pričam o njemu. Nisam bila sigurna da mi se ta ideja sviđa.
“Ali stvarno”, nastavio je Mirko oslonivši se na moju ogradu “to je danas jednostavno samo ti treba…”
“Znam da mi treba brzi internet”, prekinula sam ga razdraženo.
“Nisam to mislio.” rekao je on. “Možemo kod mene sve montirati i objaviti. I znaš kako možemo nazvati kanal? Višnjina rit!”
Naglo sam se digla s klupe i dograbila škare i krenula prema ogradi. Dat ću ja njemu po riti.
Mirkovi su brci zadrhtali i on je potrčao. Nisam imala namjeru trčati za njim. Samo sam mu teatralno doviknula: “Odi v rit!”
Navečer sam hodala svojim cvjetnjakom. Kako sam rekla, zrikavaca još nema, ali zemlja je mirisala novim proljećem. Neću više pisati za Sjemenje. Tko ih šiša. Otvorit ću svoju stranicu. Neću odmah otvoriti Youtube kanal, ali hoću blog.
Mirko nije znao koliko ja ipak znam. Kad je otišao, napravila sam nekoliko stvari. Potrajalo je zbog mog sporog interneta, ali sam uspjela.
“Tvoj prvi tekst”, rekao je Mirko zadivljeno dok je sjedio u mojoj kuhinji i pio kavu. “Kako si to sve uspjela napraviti?”
Na stolu je bilo MacBook Air prijenosno računalo, a u kutu se kočoperio modem.
Mirko je i dalje skrolao po stranici sjemenje.vrit.hr na svom telefonu.
Sjedila sam njemu prekoputa i lijeno listala poruke na istom modelu telefona. Imala sam prve pretplatnike. Znala sam da se sav novac isplatio.
Glas će se iz Vritnjaka još daleko čuti. Nitko Višlji Šljivić neće dati šljivu ili, što je bilo izvjesnije, vritnjak.
Odgovori