Prije koji dan trebali su nam doći prijatelji, a za takvu se priliku valja pripremiti. Najčešće je ta priprema materijalne prirode. Poskoči čovjek u trgovinu da štogod kupi. Pritom razmišlja što bi gosti mogli poželjeti, tj. što bi im se moglo ponuditi.
Moja je mala trgovina dobro organizirana, što znači da se i obnevidjeli kupac u njoj može snaći. Stvari su na svome mjestu, jedino što se nikad ne može znati vrsta rečene stvari. Tako se, primjerice, mogu pronaći keksi, ali nikad ne znam kakvi. No keksi su keksi i tu ne bi trebalo biti puno filozofije.
U podrumskom sam dijelu trgovine tražio instant kavu vjerujući da bi to moglo biti potrebno. I dok sam ja tako ogledavao jednu kutiju koja me neodoljivo podsjećala na ono što sam želio, prišla mi je draga gospođa i ponudila pomoć. Rekoh joj da mi treba cappuccino irish. Našla ga je nakon nekoliko trenutaka spomenuvši da je na akciji. Oduševljeno sam prihvatio paketić i zatražio još jedan.
Oboružan kavom, cappuccino praškom, druge sam stvari uzeo po osjećaju ne mareći toliko za njihov okus ili vrstu. Znao sam da će biti dobre. Dograbio sam i cedevitu. Koga briga kakva je; cedevita je, također, napitak i svaki bi njen ljubitelj trebao poštovati njen ukus.
Naplaćivanje je na blagajni uvijek isti postupak u kojemu nema iznenađenja. Otkako imamo stranu valutu, nikad ne znam koliko ću potrošiti. Svaki put junački podnesem brojku koju mi prodavač “ispali”. Ali dolaze gosti i cijena nije važna.
Vrećica je izgledala kao pretila krmačica. Objesih je o lakat dok sam drugom zamahivao lupkajući štapom o zgrade što sveudilj šute. Ovaj je izraz iz jedne davno napisane pjesme, ali ona nema veze sa sadašnjim trenutkom.
Stigavši kući, počeo sam vaditi stvari iz svoje bogomdane vrećice koja je od čvrstoga platna. Otvarao sam ormare, hladnjak. Konačno sam došao i do kutije cappuccino praška. Jedan. Izvrsno! Gurao sam ruku u vrećicu tražeći drugu kutiju.
Ponekad je sudbina slijepih ljudi takva da moraju biti pobožni, pokorni, a nadasve ponizni. Kleknuo sam, kako sam već činio i prije i kako ću činiti u svome futuru, prvom ili drugom, svejedno. Ali kutije nije bilo.
Pomislio sam da napravim nekoliko opreznih zamaha štapom ispred stana. Možda je kutija kliznula na hodniku. Oprezno sam izašao na hodnik i počeo čarati svojim otrcanim bijelim štapom. Čarolije nisu imale učinka. Mašući tako, izašao sam iz zgrade. Nisam ništa našao.
Pomislio sam da bi možda trebalo okušati sreću i proširiti pretragu. Kolika je vjerojatnost da ću naći kutiju. Znao sam da je mala. S tim sam mislima krenuo do trgovine. Mislio sam da ću upotrijebiti tehnologiju, ali naočale – pametne naočale – baš su bile prazne. Inače sam imao ideju sagnuti glavu i koračati i slušati što će mi naočale govoriti. Da se odmah razumije, aplikacije koje služe za opisivanje stvari i okoline daleko su od savršenog. Hodao sam, dakle, bez tehnologije rabeći samo štap.
Mahao sam štapom. Što mi je drugo preostalo? Negdje napola puta do trogvine, primijetila me jedna žena.
“Treba vam pomoć?” pitala me. Zapravo me iznenadila i nisam znao kako joj najbolje objasniti svoj, pomalo neobičan pothvat.
“Tražim cappuccino na cesti”, bubnuo sam prvo što mi je mozak uspio konstruirati.
Nastala je stanka. Automobili su prolazili. Možda i pokoji tramvaj.
“Doviđenja”, rekla je dobročiniteljica i otišla.
Ovo je bio vrhunac. Napravio sam još nekoliko zamaha i koraka do ugla trgovine, tek toliko da stvar privedem časnom kraju.
Vratio sam se kući i napisao ženi poruku da pogleda i ona pri povratku s posla.
Gosti su došli. Nisu željeli instant kavu, a cedevita im nije baš najdraže piće. No dama je poželjela cappuccino irish cream, a on je poželio vaniliju koju sam, srećom, imao otprije.
Kad sam im ispričao svoju neuspjelu detektivsku potragu, počeše se smijati dok sam ja vapio do neba nad nepravdom zamišljajući kako se moj cappuccino irish krčka u čijoj šalici, možda baš u tom večernjem trenutku. Pitali su me jesam li provjerio u trgovini. E pa, tu razinu detektivskog zaključivanja ipak nemam. Ali jednog ću dana, uvjeren sam,. naći cappuccino na cesti. I pokupiti ga.
Uvjeren sam, međutim, da bi malo slijepih ljudi učinilo ovakvu ludost. Ovo sad zvuči pomalo egoistično.
Ali da sam izghubio ciglicu turske kave, vjerujte mi, upotrijebio bih svu svoju dosad neslućenu vještinu.
Odgovori