Odrastao sam u generaciji koja je voljela čitati, pa je bilo više nego jednostavno posuđivati razne knjige, opajati se napetim radnjama, poistovjećivati se s junacima, pače, poneke uzimati kao tajne idole. Ponekad bismo se, vjerojatno i nesvjesno, počeli ponašati kao oni.
U tom je čitateljskom životu neka knjiga bila hit, što je značilo da smo dobili neku preporuku starijih, a kasnije smo i mi tu istu knjigu preporučivali mlađima od sebe. Ta je preporuka bila, što bi se danas reklo, must have. Jer ako nisi pročitao baš tu preporučenu knjigu, onda nisi bio čitatelj niti ljubitelj knjiga.
U zadnjoj godini Tuđmanova mandata moje je društvo dobilo takvu preporuku. Bila je to knjiga Gusar Harolda Robbinsa. “Moraš to pročitati”, sjećam se da je glasila preporuka, “to je knjiga!” Kad se k tome pridoda da je zvučnu verziju u Knjižnici za slijepe (koja je tada bila u sklopu Hrvatskog saveza slijepih) pročitala Zdenka Potz, bilo je sasvim jasno da je to – to.
Ne sjećam se tko je knjigu posudio, ali se sjećam grupnoga slušanja. Knjiga nije razočarala. Bila je naprosto nevjerojatna. U dobro osmišljenom političkom i financijskom trileru opisuje se sva razuzdanost bogataša koja se očituje u drogama i seksu. Nije nama bilo do seksa, nemojte misliti. Mi smo bili dobra generacija. Čednost je zračila iz nas. Ali kad je Robbins opisivao kako se vodi ljubav – sprijeda i straga – te kako se ne može svršiti od siline kokaina, fantazija je odletjela do neslućenih visina.
Meni je s tim nesretnim seksom bilo sve jasno osim jednoga. Robbins je, naime, naglašavao kako su protagonisti doživljavali orgazam za orgazmom. Riječ “svršiti” negdje sam čuo, premda nisam točno znao što bi to trebalo značiti osim – prestanka, kako i samo značenje sugerira. Ali u toj sam knjizi prvi put u više navrata čuo za orgazam i, koliko god se trudio, nisam dokučio njegovo značenje. Ne sjećam se da se pisac potrudio neuku čitatelju pojasniti što se točno događa.
Svi oni koji znaju kako je Zdenka Potz čitala vijesti na radiju, mogu si jasno predočiti da je njezin glas i u knjigama zvučao čarobno. Tako se meni usjekao “orgazam” u uho. Bila je to moja nova riječ, a ja sam uvijek volio isprobati novu riječ: prvo da vidim kako zvuči kad je izgovorim, a drugo da zadivim sugovornike.
Prilika se ukazala prije nego što sam i mislio. Na satu geografije (koju smo u ono vrijeme svi zvali zemljopisom) vladala je mučna atmosfera. Nitko nije znao odgovore na pitanja kojih se, srećom, ne sjećam. Tišina je bila teška, a profesor je Jež (upućeni će znati koji) lupkao olovkom po papirnatome dnevniku tvrdih korica. (Tko bi mogao slutiti današnje besmislice u digitalnome obliku!).
Profesor je nastavio lupkati, tu i tamo prozivajući koga da odgovori na pitanje na koje prethodnik nije znao odgovor. A nije ni prozvani. Kad se krug zatvorio (a ja sam bio zadnji u njemu po abecednome redu), profesor je Jež rekao da će nam svima dati jedinice te da ćemo onda promisliti o tome… što god da je bilo.
Nekom tajnom providnošću, skupio sam hrabrost i rekao: “Ako nam date jedinice, prožimat će nas orgazam za orgazmom.”
Tišina više nije bila teška, nego zaglušujuće glasna. Neki su se počeli smijuljiti. Valjda su mi htjeli poručiti da oni znaju što sam rekao, jer ja nisam. Osjetio sam da se profesor Jež ukočio, udahnuo… prestao lupkati olovkom po stolu. Kad je dreknuo moje prezime, znao sam da će se dogoditi nešto strašno. Rekao sam nešto neoprostivo.
Ponovio je moje prezime u trenutku kad je zazvonio kraj sata. Svi su se žurno pokupili. Sjećam se da sam bio usporen. Nisam bio siguran smijem li ići.
“Rundek, Rundek…”, mrmljao je profesor Jež. “Kaj bi tebe prožimalo?”
Nisam odgovorio. Vjerojatno sam promijenio boju. Pozdravio sam ga i polako otišao. U razredu me dočekao smijeh. “Budalo”, govorili su mi tada upućeni, “zar ne znaš što je orgazam?”
Nisam dobio odgovor na pitanje što je to. Popodne smo saznali da jedinica u dnevniku – nema.
Odgovori