Osobe: On i Ona.
Mjesto radnje bilo koji i bilo čiji stan.
On mora biti slijep ili lud (poželjno je jedno i drugo).
Ona mora biti razumna i nadasve strpljiva, inače ne bi to mogla podnijeti.
Čin prvi: Pad sustava
U ruci mu laptop, u virtualu on bježi,
Al’ ga nešto smete, možda u ravnoteži.
No lakat mu skrenu, putanja je kriva,
Daljinski leti, plastika siva.
ON:
Jesi li čula taj metalni jauk?
Pao je nisko, k’o u mrežu pauk!
Jedan je kliktaj bio k’o strijela,
Pobjegla je baterija, iz kućišta cijela.
ONA:
Smiri se, dragi, nije kraj svijeta,
To je tek sitnica što po podu šeta.
Naći ću je sutra kad svane dan,
Sjedni i odmori, uđi u san.
Čin drugi: Lov na koljenima
On ne sluša riječi, već na podu kleči,
Prstima pipa, k’o da ranu liječi.
Obilazi kutove, prašinu skuplja,
Svaka mu pukotina postaje sve gluplja.
ON:
Teško je bit’ slijep kad se stvari kriju,
Kao da se u mraku na moj račun smiju!
Al’ ja imam razum, geometriju uma,
Naći ću je brzo, bez puno šuma!
Uzima naočale, čudo od struje,
umjetni glas kroz mrak mu putuje.
Stavlja ih na glavu, k’o krunu od zlata,
Traži tu nekrst od vrata do vrata.
GLAS NAOČALA:
Vidim papuču, vidim rub tvojih gaća,
Vidim neko svjetlo što u leće mi se vraća.
Baterije nema, senzor mi drijema,
Možda je u zidu? Ili je uopće nema?
ON:
Izdajo tehnike! Sramoto od stakla!
Zar me i ti šalješ do samoga pakla?
Ironije li teške, u mraku se gušim,
Dok predmete sitne po stanu rušim!
Čin treći: Predaja
Ponoć je prošla, on dahće od muke,
Crna mu koljena, prašnjave ruke.
Odustaje borac, al’ ponos mu ne da,
U opipanu prazninu on prkosno gleda.
ON:
Neka joj bude, nek’ uživa u tami,
Al’ u subotu ujutro, bit ćemo sami!
Uzet ću magnet, preorat ću stan,
Istjerat ću bjegunca iz rupe van!
Odlazi u krevet, sanja polove,
Plus i minus vode lude balove.
Čeka subotu, taj dan za lov,
Dok u snu čuje neki tihi zov.
Čin četvrti: Jutarnji šamar
Subota je stigla, sunce sobu dira,
On mobitel hvata, što tiho vibrira.
Sintetički glas sad tišinu para,
Istina se otkriva, bez puno žara.
GLAS IZ MOBITELA:
Dobro jutro, dušo, našla sam ti muku,
Nije bila u kutu, nit’ na tvome struku.
Ispod ulaznih vrata, u hodnik je stigla,
K’o da je sidro u slobodu digla.
ON:
(Sam za stolom, s gorkim smiješkom na licu)
Ispod vrata stana? Pa to je tri metra!
Letjela je brže od sjevernog vjetra…
Eto ti sudbine, eto ti muke,
Kad slijepac drži svemir u dvije lijeve ruke.
Čak i baterija ne želi biti u mraku,
Traži mrvu sunca, bar jednu zraku.
Kakva je to magija, kakve su to moći,
Da taj valjak mali i do vrata može doći…
Odgovori