Pred vama je dragulj klasicističke profinjenosti. Kada pomislim na francusku književnost, vidim salone, čipke, perike; pače, kao da čujem i uzvišene moralne pouke. Zato nema ništa ljepše nego kad me što u književnosti iznenadi, čak izazove i divljenje.
Jean de La Fontaine, čovjek kojeg školska lektira pamti po bezazlenim pričicama o mravima, cvrčcima i lisicama, ovdje se (u briljantnom prijevodu Danila Kiša) ukazuje kao vrhunski obiteljski savjetnik i terapeut za parove.
Kako bih ja, nitko i ništa, mogao uopće kritizirati ovu uzvišenu poeziju. No čujte me ipak.
- Tijelo i duh u potpunom skladu
La Fontaine se od samog početka postavlja kao kruti zagovornik svekolikog pristupa životu. Dok su drugi pjesnici tog doba tratili tintu na platonske uzdisaje i idealizaciju čežnje, naš mali Jean gađa samu srž.
“Volimo, jebimo, to dvoje
Ne treba nikad da se razdvaja”
Uočite duboku filozofsku teksturu. Pjesnik ne predlaže puki hedonizam; on zahtijeva ravnotežu. Razdvajanje ljubavi od njezine tjelesne, bumo rekli, manifestacije, za njega je grijeh protiv prirode. To je rani prosvjetiteljski humanizam na djelu. Zašto birati između emotivne ispunjenosti i lučenja onog… kako se zove… endorfina, kad možemo imati oboje? - Borba protiv licemjerja
Središnji dio epigrama nudi sliku koja bi svakom renesansnom slikaru natjerala suze na oči. Pjesnik koristi smionu, gotovo geometrijsku preciznost kako bi definirao formulu idealnog društva.
“Kurac, pica i dva srca mlada,
Rađaju slogu punu sklada”
Primijetite kako gospon Kiš rabi narodni, ogoljeni leksik kako bi postigao maksimalnu demokratičnost. Nema ovdje mjesta za ublaženice poput “venerinog brijega” ili “plamenog mača” ili što već. Teško mi je, naime, govoriti o eufemizmima jer ih i sam rijetko i teško rabim.
La Fontaine stvari naziva pravim imenom. Svaka mu čast na tome. Spajanjem primarnih seksualnih obilježja s emocionalnim organima (srcima), pjesnik zapravo nudi formulu za svjetski mir. (Dobro, nije mogao znati da američki predsjednik ne slijedi tu formulu, kao ni drugi svjetski vođe.)
Ali protiv te i takve “sloge” ustaje dežurni krivac svjetske književnosti: licemjer. Licemjer je onaj koji bi radije gledao ratove i dvorske intrige nego slavio nesputanu mehaniku ljudske reprodukcije i užitka. Ali ga pjesnik trijumfalno odbacuje. Pred naletom ove anatomske sinergije, puritanci nemaju šanse. - Pouka za Amarilis (i ostatak svijeta)
Svaka dobra basna ima pouku, pa tako i ovaj epigram. La Fontaine se u finalu izravno obraća Amarilis (nevinoj pastirici), djelujući poput iskusnog, iako pomalo vulgarnog, starijeg brata.
“Amarilis, zapamtite sada:
Voleti bez jeba ako vredi išta,
Jebat bez ljubavi – to je ništa.”
Književnik bi rekao: čini mi se da je ovo jako dobra gradacija; matematičar bi pak mogao vidjeti dobru matematičku logiku.
Ljubav bez seksa možda i ima neku vrijednost (vjerojatno za neshvaćene pjesnike i askete). Pjesnik je velikodušan, pa ostavlja prostor za “ako vrijedi išta”.
Seks bez ljubavi totalni je nihilizam. To je “ništa”. Pjesnik, dakle, u svom vrhuncu ne zagovara promiskuitet, već postaje branitelj romantike utemeljene na zdravom libidu. Zdravi pak libido stvara dobre pjesme, zar ne?
Što da zaključim na kraju svoje amaterske kritike?
La Fontaineov nas “Epigram” uči da se prava krijepost ne nalazi u suzdržavanju, već u koordinaciji konzumiranja… Valjda sam to dobro rekao.
Zahvaljujući Kišovom prepjevu koji ne preza od teške artiljerije našeg jezika, ova pjesma ostaje spomenik klasicističkoj težnji za skladom. Današnji je čovjek, zasićen tehnologijom i posve njome ozračen, zaboravio kako su srce i genitalije zapravo najbolji prijatelji.
Ako ste došli do kraja teksta, zaslužujete vidjeti Epigram u cijelosti.
Jean de La Fontaine (1621. – 1695.)
EPIGRAM
Volimo, jebimo, to dvoje
Ne treba nikad da se razdvaja
Naslada i žud, pa to je
Ono što duša najređe spaja.
Kurac, pica i dva srca mlada
Rađaju slogu punu sklada,
Koju licemer zaludu napada.
Amarilis, zapamtite sada:
Voleti bez jêba ako vredi išta,
Jebat bez ljubavi – to je ništa.
(Preveo Danilo Kiš)
Odgovori