Slijepi traže oči, uvijek i još,
da im kazuju boje koje ima koš.
Ne treba ljubav, ne treba strast,
treba im asistent što ima vlast.
Slijepi žele vozača, nekoga tko zna
kojom se trakom krati kilometar il’ dva,
da vješto volan drži i čita znak,
kako iz grada doći na morski zrak.
“Je li crveno?” – pitaju staloženo,
dok im srce bije posve odloženo;
jer traže roba u tijelu od zlata,
da u dućan skoči il’ otvori im vrata.
A pored njih sjedi, u tišini i mraku,
netko slijep što hvata istu tu zraku,
jer sljepačke su sanje zaista sve iste,
nekoga tko vidi – svaka duša ište.
Odbaciše srodnu, jer ne zna što je „brzina“,
odbaciše srodnog, zbog kanistra benzina.
Gube prilike i gube ljude,
tražeći osobu pomoć da im bude.
Slijepo se čeljade često ljutne,
kad ga neće ona, i kad oklijeva on:
kakve su to predrasude mutne,
ja samo ne vidim: pardon!
Utopija jest i uvijek bi to bila,
kraj sljepoće kad bi gnijezdo svila,
osoba zdrava bez očinje mane;
a obnevidjela ljubav neće da plane.
Odgovori