Po sobama mračnim, širom svijeta,
nema više knjiga, tog duhovnog cvijeta.
U ruci je klinca ekrančić mali,
na kojem on klikom, svoj život pali.
Ne želi priču, ne želi slova,
samo da stigne objava nova.
Dok palac klizi po staklu glatkom,
on vlada svijetom, digitalnim šaptom.
“Što će mi čitanje, teške stranice?
Tu su lajkovi, fotošopirane sličice!
Što će mi misli teške i duge,
kad imam filtere za svoje tuge?”
U moru videa, brzih i kratkih,
u lažnoj sreći, tonova slatkih,
on ne zna za priču, za stih, za bajku,
književni je rod u emotikonu i lajku.
I dođe mudrac sa knjigom starom,
s debelim koricama što diše davnim žarom.
“Zar ne bi, sinko, pročitao ovo?
Tu piše staro, tu piše novo!”
Al’ klinac ga gleda k’o čudo neko,
pa odmah šapuće, daleko, daleko:
“Zar to nema zvuka? Zar se ne miče?
Kako to, starče, bez AI-ja da viče?”
“Zar nema videa? Nema reklama?
Ta je knjiga kao smrt sama!
Tu nema kretnje, tu nema sjaja,
samo statična slova do kraja.”
Mudrac ga gleda, pa tužno zbori,
dok plamičak svijeće u knjizi gori:
“Kućica tvoja je staklo i mrak,
u njoj je, sinko, tek prolazni zrak.
Imaš sve slike, al’ smisla baš malo,
a znanje je tvoje u nulu stalo.
Svijet ti je ravan, bez mašte traga,
jer duša je, sinko, bez knjige naga.”
Al’ klinac se smije, ekranom blista,
ne sluša starca, već slike lista.
“Moja je kućica brza i laka,
ne treba znanje, ne treba zraka!”
Ne razumije klinac ono što čita,
trideset sekundi tek može da gleda.
Ne razumije klinac da pažnja mu hita –
demenciji digitalnoj – kojoj se preda.
Odgovori