LIKOVI:
LJILJANA – odlučna, teži redu i čistom prostoru.
LJILJAN – strastveni ljubitelj knjiga, sentimentalac.
(Mjesto radnje: Dnevni boravak zatrpan hrpama starih knjiga. Ljiljana drži veliku kartonsku kutiju, a Ljiljan sjedi na podu i grli debeli enciklopedijski svezak.)
LJILJANA (pokazuje na hrpu knjiga)
E, pa sad je stvarno dosta, moj dragi Ljiljane!
Zbog tvoje stare tiskovine sunce nam ne grane!
Gomilaš tu prašinu i požutjele strane,
Sve te stare knjige pokazuju tvoje mane.
Uzmi ovu kutiju i bacamo to sve,
Ne želim više papir da mi guši sne!
LJILJAN (dramatično ustaje, držeći knjigu na prsima)
Ljiljana, o nemoj, to je čista grozota!
U svome krilu držim stoljeća života!
Zar u smeće bacit’ Balzaca i Dostojevskog,
Zbog malo bijele prašine i hira tvog tijesnog?
Ova stara knjiga ima svoju dušu,
U njoj miriše prošlost, dok oluje pušu!
LJILJANA (prekriži ruke i lupka nogom)
Duša ti je plijesan, a miris je vlaga!
Od tvoje silne prošlosti ne vidim više praga!
Dostojevski tvoj se raspada od starosti,
A u Balzacu caruju moljci i štakorske kosti!
Kupi si tablet, skini sve na ekran,
Pa čitaj u tišini i budi moderan!
LJILJAN
Na ekranu da čitam?! Zar dodir da izgubim?!
Ja miris starog uveza od djetinjstva ljubim!
Listati te stranice, to je čista čar,
Digitalni ekran je hladan kao tvoja stvar!
Sjeti se da volim na morskom čitati kamičku,
Karijeri ti dok težiš, nudeć’ svakome (…).
LJILJANA (podigne jednu posve raspadnutu knjigu)
Priča ti je mrlja?! Pa ovo je skandal!
Od naše si kuće napravio dar-mar!
Nemamo već mjesta za stol ni za stolicu,
A ti zbog stare štampe gubiš zdravu logiku!
Ako ove knjige ne odu u smeće,
U ovome domu više neće biti sreće!
LJILJAN (klekne na koljena, širi ruke prema njoj)
O baci mene onda u tu mračnu vreću,
Jer bez svojih knjiga ja živjeti neću!
Ljiljana, poštedi bar Šenou i Krležu,
Zapali me na lomači, uveži u mrežu,
Al’ ne diraj mi slova, u njima mi je spas,
Oprosti im za prašinu, poslušaj im glas!
LJILJANA (gleda ga i uzdahne)
Tvoj teatar je divan, al’ prašina ostaje,
Zbog tvog svetog papira meni dah nestaje!
Dobro… dajem ponudu, al’ slušaj me sad:
Ostavljamo dvadeset, ostalo ide u grad!
U knjižnicu il’ antikvarijat, al’ iz kuće van,
Inače ću sama raščistiti stan!
LJILJAN (ustaje, briše prašinu s hlača)
Neka bude pedeset… i Krleža cijeli?
I obećavam da ću prašinu obrisati, Ljili!
LJILJANA (smiješi se, vrti glavom)
Trideset i tri! Ni knjigu više, znaš!
Inače s knjigama gasim i tvoj staž.
LJILJAN (prihvaća ruku, smije se)
Pristajem na trideset i tri… al’ Krleža je tu,
Ostalo ću stavit u svoj podrum ja.
Daleko ti od očiju, mirna budi u snu.
Neću se mijenjat i eto ti ga na!
(Uvijek se može nastaviti)
Odgovori