Ne tako davno bio sam u gradu K. Bio je to onaj dan koji je vremenska struka proglasila najgorim toplinskim udarom (tada, naime, nitko nije mogao znati da će tih dana biti još).
Grad me K. uvijek podsjeća na onaj nepoznati gradić u kojemu je Matošev Solus upoznao Izabelu, slijepu djevojku koja je bila ispred svoga vremena. Za nju je skrbio posesivni otac, premda se ona kretala sa psom vodičem, a imala je i lijep, izrezbaren štap. O obnevidjeloj inkluziji koju sam vidio u omaglici toplinskog udara u gradu K. ne smijem pisati, ponajviše zato što nemam dovoljno stručnoga, a nekmoli i formalnog znanja. Da Matoš nije bio vojni bjegunac, po svoj prilici ne bi lutao Francuskom, pa bi jamačno došao u grad K. i tamo sreo svoj cvijet sa raskršća.
K. ima posebno mjesto u mom srcu jer sam i prije zalazio u nj obavljajući razne posliće. Osim toga, K. je u nekoliko navrata učinio da se sam pred sobom — jer nikoga drugog nije bilo — osjećam junakom. Prvi je put to junaštvo izronilo iz dubina moga duha kad me snijeg prekrivao, a vjetar cjelivao tako vlažnim cjelovima koji su mogući samo u tome gradu. Nakon dva sata te prirodne orkestracije, imao sam potpuno pravo drhtati cijelim tijelom, a drhtaše mi i duša u tom novom uvjerenju: koja sam ja budala da to trpim.
Grad čiji stari dio podsjeća na zvijezdu, u ovoljetnoj svojoj toplini, nije izgubio na snazi moga uvjerenja. Ovaj put nisam pomislio na trpljenje, nego da ta huda sudba čeliči moje malaksalo ja. U svojim rijetkim trenutcima boravka nisam uspio doživjeti svu moć njegovih maglenih dana ili pjesmu njegovih voda. Često sam samo prolazio kroz K. na putu prema neizvjesnijim krajevima koji su sada, u ljetnom sezonskom vrhuncu, ponajljepši biseri naše domovine.
U zadnjem sam se posjetu sjetio jednog novinskog članka koji opisuje izvjesnu obljetnicu izvjesnih ljudi na izvjesnome mjestu. Sve navedeno iz teksta dobro poznajem.
Nakon teksta i slika dragih mi ljudi, pri samom mi je kraju još nešto zaokupilo pažnju. Spomenuto je, naime, kako je obitelj doselila u kuću čiji je vlasnik doživio nesreću baš ispred dvorišnih vrata. Članak svršava tananom sugestijom kako je vlasnik nešto skrivio ondašnjoj vlasti, pa ga je ona malko pogurala u ionako predvidljivu smrt — spominje se da su u tome prste imali službenici Ureda za državnu bezbednost.
Sjećam se kako sam, čitajući to, pomislio kako bih konačno mogao napisati nešto opipljivije negoli su ovi retci. To bi nešto, znao sam, zahtijevalo malo istrage, malo mašte i mnogo neprospavanih noći. Rezultat bi svega toga mogla biti manje ili više dobra knjiga o još jednom nesretniku koji je gledao svoja posla sve dok ih drugi nisu prekinuli.
Već vidim kako bi ta fabula lijepo sjela baš u grad K. Većina se književnosti, naime, događa u glavnom gradu, kao da provincija nema svoje magle i svoje tajne. Ali se na kraju ne isplati trošiti novac na vlastitu nakladu. Književnost je skupa, a i ne baš poželjna grana ljudske umjetnosti.
Bez obzira na to što sam napisao, ideja i dalje pulsira u dubini mojeg ja, dok klimatizacijski uređaj puše kao pravi orkan.
Pulsiranje ipak umanjuje činjenica o vlastitome bitku: tko sam ja da pišem o tome. I konačno, javlja se i stari nauk naših starih: pusti to, pokvarit ćeš!
Odgovori