Tri točkice (…) u književnosti su ekvivalent dramatičnog uzdaha u punoj sobi, ali za ljude koji više vole pisati nego naglas komunicirati. Onaj tko ih je izmislio, shvatio je da riječi nekada nisu dovoljne, pa je odlučio u rečenicu ubaciti malo književnoga propuha.
Ja to, ovako neuk, tumačim na priprost način.
Točkice su službeni rekvizit za dramu bez pokrića.
Ako napišete “Otišao je”, to je suha činjenica. Ali ako napišete “Otišao je…”, odjednom se u pozadini čuju violine, grmljavina i tihi jecaj glavnog lika. Tri točkice rade punu smjenu kao besplatni zvučni efekti.
Savršen je to alat kada lik (ili pisac) želi reći sve, a da zapravo ne kaže ništa. Kad rečenica završi s “…no dobro”, čitatelj odmah zna da apsolutno ništa nije u redu i da slijedi emotivni požar.
Kad pisac dođe do sredine odlomka i nema pojma kako završiti misao, ubaci tri točkice. Čitatelj misli: “Ovo je duboka egzistencijalna pauza”, a pisac zapravo u tom trenutku ustaje po još jednu kavu. (U redu, Krleža nije s tim imao problem; on se, pak, teško mogao zaustaviti.)
I konačno, dolazim do onoga što svi, bez iznimke, odmah pomisle, a to je ona bezobrazna (vjerujte mi, i netočna) tvrdnja da se točkicama zamjenjuju vulgarizmi.
Umjesto opisivanja neugodnog dijela noći ili sočne riječi, pisac elegantno stavi “… opet si se napio!”
Tri točkice obavljaju sav prljavi posao, dok pisac ostaje u finom odijelu.
Neki pače tvrde da one funkcioniraju kao rečenični cliffhanger. Kažu čitatelju: “Ja sam ti dao prvih 30%, ostalih 70% smisli sam i nemoj me više ništa pitati.”
U biti, tri točkice su tihi partner svakog pisca, bio on amater ili profesionalac.
One služe da običan tekst izgleda tajanstveno i pametno. Ne biste vjerovali koliko su one često odraz duboke tuge, čak i onda kada opisuju kupnju kruha.
Ali da ne završim tužnim izričajem, za kraj vam mogu ponuditi tihu i tajanstvenu pjesmu koja svojom skromnošću pogađa baš onako kako su nekad gađala ciganska (a danas romska) glazbala.
Odgovori